Promicanje biološke raznolikosti i poboljšanje zdravlja tla ključni su za rješavanje globalne krize vode

Kako se globalna kriza s vodom pojavljuje kao jedno od najhitnijih pitanja vezanih uz klimatske promjene, znanstvena zajednica širi svoje napore u pronalaženju praktičnih rješenja.

Iz ove perspektive, Talijanski centar za obnovu rijeke (CIRF) predložio je mjere za rješavanje problema nedostatka vode u cijeloj zemlji, koje bi se također mogle provesti globalno.

Trenutna situacija nalazi više od četvrtine – 26.9 posto – Europske unije u stanju upozorenja na sušu i 10 posto u stanju pripravnosti, prema najnovijim podacima Europskog opservatorija za sušu.

Unatoč tome, u prvoj polovici 2023. Italija je dobila obilne kiše, koje su čak uzrokovale smrtonosne poplave u sjevernoj regiji Emilia-Romagna.

Budući da je u 40 dana između svibnja i prve polovice lipnja pala količina kiše koja odgovara količini od pet do šest mjeseci, hidrološka skupina Instituta za geohidrološku zaštitu Nacionalnog istraživačkog vijeća izračunala je da bi civilna, poljoprivredna i industrijska uporaba trebala biti zadovoljena rezervama vode ovog ljeta u Italiji. Ipak, i dalje postoji nedostatak snijega i vode u tlu.

Sve to ukazuje na čvrstu vezu između klimatskih promjena i povećana učestalost ekstremnih vremenskih događaja te intenziviranje hidrogeološkog ciklusa.

"Ovaj uvjet mora se razmotriti u kontekstu tekuće globalne klimatske i ekološke krize,” rekao je predsjednik CIRF-a Giuliano Trentini Olive Oil Times. â € <"Njihov primarni uzrok je desetljećima duga težnja za ekonomskim razvojem koja je ignorirala ekosustavna ograničenja i sada dovodi do teških posljedica, s obzirom na to da je više od 80 posto prirodnih staništa u Europi u lošem stanju očuvanosti.”

Istraživači CIRF-a uzimaju u obzir da su se močvare na kontinentu smanjile za 50 posto od 1970. godine, smanjenje populacije riba i vodozemaca od 71 odnosno 60 posto u posljednjem desetljeću i smanjenje populacije pčela i leptira za jednu trećinu s jedna desetina ovih vrsta na rubu izumiranja.

"Moramo uzeti u obzir da, kako bismo prevladali krizu vode, postoji hijerarhija pitanja kojima se treba pozabaviti,” rekao je Trentini. â € <"Na vrhu je zaštita biološke raznolikosti, a tek na kraju pronalazimo tehnološka rješenja.”

"Prva stvar koju treba uzeti u obzir je da ljudska trajnost na Zemlji zahtijeva očuvanje bioraznolikosti,” dodao je. â € <"Mnogi to smatraju luksuzom, ali to je primarna potreba i podrazumijeva da proizvodnja hrane prije svega treba biti održiva. Polazeći od ove premise, možemo postaviti pitanje kako se voda koristi.”

Prema podacima Ujedinjenih naroda, poljoprivreda u prosjeku čini 70 posto ukupne potrošnje slatke vode na globalnoj razini, a čak i više u sušnim i polusušnim regijama.

Procjene Nacionalne udruge konzorcija za upravljanje i zaštitu zemljišta i vode za navodnjavanje (ANBI) pokazuju da se u Italiji godišnje koristi 14.5 milijardi kubičnih metara vode u poljoprivredne svrhe, što je jednako 54 posto ukupne potrošnje vode.

Poljoprivrednici stoga mogu igrati značajnu ulogu u očuvanju vodnih resursa. S tim u vezi, pojavljuje se gospodarenje tlom kao kritični element.

"S obzirom na vrstu tla, njegovu geologiju i nagib, mikrointervencijama na farmama moguće je usporiti vodu tako da ona više infiltrira”, rekao je Trentini. â € <"Na primjer, samo minimalna obrada tla i korištenje metode pokrovnog usjeva pomaže tlu da ima veću sposobnost zadržavanja vode.”

"Ove i druge vrlo učinkovite radnje predstavljene su u platformi Mjere prirodnog zadržavanja vode (NWRM) koju je sastavila Glavna uprava za okoliš Europske komisije,” dodao je.

Mjere predložene u strategiji su višenamjenske, uključujući između ostalog međuusjeve, sadnju zelenog pokrova, ranu sjetvu, malčiranje i tradicionalno terasiranje, čiji je cilj zaštita i upravljanje vodnim resursima te rješavanje izazova povezanih s vodom kako bi se postigli i održali zdravi ekosustavi dok nudi višestruke pogodnosti.

"Poznajemo nekoliko talijanskih farmera koji se bave uzgojem maslina na padinama koji već primjenjuju ove mjere radeći na sposobnosti tla da bolje zadržava vodu,” rekao je Trentini. â € <"Nasuprot tome, druge tvrtke ne brinu o neodrživim usjevima uvezenim u područja u kojima nedostaje vode i ne hrane ih.”

"Ovi su aspekti često povezani. Tada je prioritet preispitati koji su usjevi vrijedni poticanja, dajući prednost usjevima koji manje zahtijevaju vodu, sortama, vrstama uzgoja i radnjama na terenu,” dodao je. â € <"Sve ovo postaje ključno jer naša tla postaju nefunkcionalna, sklona dezertifikaciji, manje sposobna za zadržavanje vode i hranjivih tvari i s nižim proizvodnim kapacitetom.”

Podaci Talijanskog instituta za zaštitu okoliša i istraživanja (ISPRA) pokazuju da je 70 posto tla u EU degradirano, a 28 posto Italije pokazuje znakove dezertifikacije.

ISPRA upozorava da je proces degradacije, koji je neraskidivo povezan s gubitkom bioraznolikosti i utjecajima klimatskih promjena, složena pojava na koju utječu mnogi međusobno ovisni čimbenici.

One se sastoje od smanjenja ili gubitka biološke i ekonomske proizvodne sposobnosti resursa tla – jedne od najvećih hitna ekološka pitanja i globalni izazov koji utječe na sve kroz nesigurnost hrane, rastuće cijene hrane i gubitak bioraznolikosti i usluga ekosustava.

"U svjetlu trenutne situacije, pozivamo na donošenje mjera usmjerenih na povećanje ekološke funkcionalnosti poljoprivrednih površina, što znači povećanje njihove sposobnosti zadržavanja i propuštanja kišnice te sprječavanje degradacije tla,” rekao je Trentini.

Istraživači CIRF-a također razmatraju urbano okruženje i učinkovito korištenje vodovodnih mreža kako bi dovršili okvir.

Najnovije izvješće talijanskog Nacionalnog zavoda za statistiku (ISTAT) o talijanskom vodovodnom sustavu pokazalo je da više od polovice talijanskih općina (57.3 posto) ima ukupne gubitke vode jednake ili veće od 35 posto količina uvedenih u mrežu. U tom kontekstu prioritet treba biti smanjenje gubitaka u mreži.

"Trenutačno javna rasprava u Italiji pokriva gotovo isključivo rješenje za suočavanje s krizom vode, odnosno izgradnju novih umjetnih rezervoara,” rekao je Trentini. â € <"Ipak, vraćajući se na spomenutu hijerarhiju pitanja, akumulacije se nalaze tek na kraju i treba ih razmatrati ne isključivo, već uz mnoga druga tehnološka ili agronomska rješenja.”

"Zatim savjetujemo da se ne grade nove brana uz rijeke, dok smo otvoreniji za male akumulacije na padinama čiji je cilj prikupljanje površinskog otjecanja, iako nisu bez kritičnih problema,” dodao je.

Istraživači CIRF-a napominju da akumulacije mogu dodatno uzrokovati trošenje tla i promjenu režima protoka vode i sedimenta, što se već događa s postojećim akumulacijama.

Uočili su da su u Europi brane trenutačno najznačajniji čimbenik pritiska u najmanje 30 posto vodenih tijela i uzrok neuspjeha u postizanju dobrog ekološkog statusa u najmanje 20 posto.

Istraživači su primijetili da, između ostalog, akumulacije raspršuju veliku količinu vode isparavanjem (talijanski prosjek nije manji od 10,000 - kubičnih metara godišnje za svaki hektar površine vodenog tijela, a ta je količina veća na jugu i za manje rezervoare).

Štoviše, njihova voda može doseći visoke temperature, uzrokujući anoksične uvjete, cvjetanje algi i razvoj cijanotoksina, jednog od najvažnijih novih problema u svijetu. Sve su to čimbenici koji kompromitiraju korištenje ovih voda.

"Najbolje mjesto za skladištenje vode su vodonosnici,” rekao je Trentini. â € <"Danas je moguće primijeniti strategije za punjenje upravljanih vodonosnika (MAR) koje donose mnoge prednosti osim onih skladištenja.”

"Između ostalog, visoki vodonosnici podržavaju brojna nezamjenjiva vlažna, lećna i lotička staništa; polagano otpuštaju vodu u hidrografsku mrežu, podržavajući niske stope protoka; i one se suprotstavljaju prodoru slanog klina”, dodao je.

"MAR sustavi koštaju u prosjeku 1.50 eura po kubičnom metru godišnjeg kapaciteta infiltracije, dok za rezervoare troškovi mogu doseći 5 do 6 eura po kubičnom metru volumena,” nastavio je Trentini. â € <"Sustavi kontroliranog punjenja troše puno manje zemlje, a osim toga, lakše je pronaći odgovarajuća mjesta za njih.”

Konačno, daljnje područje koje CIRF razmatra je ponovno korištenje otpadnih voda za navodnjavanje. Prema Zajedničkom istraživačkom centru Europske komisije (JRC), otprilike polovica talijanskih poljoprivrednih potreba za navodnjavanjem mogla bi se zadovoljiti iz ovog izvora.

Talijansko zakonodavstvo je bilo restriktivno po ovom pitanju, ali nova Uredba EU 741/2020 nedavno stupio na snagu otvara vrata ovoj upotrebi.

"Zaključno, jasno je da ćemo sve više morati naučiti živjeti s dvije krajnosti dugim sušama i intenzivnim oborinama i posljedičnim poplavama, s kojima se može nositi samo prirodniji teritorij i hidrografska mreža”, rekao je Trentini.

"Da bismo to učinili, potrebno je uvesti istinski integriranu strategiju prilagodbe, počevši od opsežnog plana za regeneraciju i povećanje bioraznolikosti, kao što sugeriraju aktualne europske regulatorne strategije i prijedlozi”, zaključio je.

• Europska komisija